srijeda, 16.12.2015.

Dugi niz godina, Božić mi je bio najdraži blagdan u godini. Ma, najdraži dan u godini. Bitniji čak i od mog rođendana. Dan koji sam nestrpljivo očekivala i veselila mu se čitavog prosinca. Sve do eto, nekoliko posljednjih godina kad je život dobio uteg i kad koliko god izranjala na površinu, svejedno tonem dublje.

Veselili su me kolačići, lampice, svjetlucavost, ozračje na ljudima, okićeni grad, miris hladnoće u zraku, sanjiva maglena jutra... Sve me to radovalo. Sitne šljokice po asfaltu, mraz na krovovima, miris cimeta, kuglof. Obitelj, toplina, veselje, pokloni, zagrljaji, osmijesi, bilo je stvarno idilično i predivno.

No kako život sa sobom nosi neke stvari i kako je imati brojnu obitelj istovremeno i blagoslov i prokletstvo, tako je i sve počelo dolaziti na svoje, ili odlaziti kvragu, kako se uzme.

Božić 2012. su mi upropastili moji najbliži. Izbio je takoreći sukob između mog tadašnjeg momka za kojeg sam bila uvjerena da će mi jednog dana biti suprug i otac moje djece i sve to tako, bajno, krasno i moje majke koju volim i poštujem više od ijedne druge osobe u svom životu. Njihova nesloga je i inače bila naglašena, ali toga dana je situacija eskalirala i unatoč tome što su oboje znali koliko mi Božić znači, nisu se suzdržali, čak ni zbog mene. I tog sam Božića plakala.

Moja sljedeća dva Božića bila su provedena u rastrganosti. I ta dva Božića provela sam u vezi s istim momkom, ali bez njega. Kako? Ovako. Za Badnje veče vrijeme sam provodila sa svojima, bez njega jer je on odlučio više ne dolaziti kod mene na ikakve proslave. Za Božić sam išla k njemu i njegovima. I tako je to bilo.

Zbog toga što sve to nisam mogla ujediniti u cjelinu, Božić je za mene polako gubio smisao. Svi su me svaki put pitali za njega, iskreno - ne znam dal iz brige il iz podjeba i to je cijelu situaciju samo pogoršavalo. Boljelo me to, ta rastrganost, neopisivo.

Ovo je moj prvi Božić otad, bez njega. U međuvremenu u mojoj se obitelji svašta dogodilo. Od svađa, do obiteljskog nasilja, do izgovorenih strašno ružnih riječi... U svojoj kući, u svom domu ja više ne osjećam toplinu. Među nama vladaju tenzije. Napetost u zraku je očigledna, svaki dan. Ovo blagdansko razdoblje samo pogoršava sve. Svi smo još napetiji i još depresivniji i nikoga nije briga ni za što.

Mislim da je moja obitelj ove godine odlučila sabotirati Božić. Inače sam ja ta koja pokreće stvari, pa se ostali priključe. I ove godine dala sam mali doprinos tome, ali ne mogu se dati u to kao prijašnjih godina. Ni ne želim. Ne da mi se. I to je ono najgore.

Prošle su tri adventske nedjelje i prve uopće nismo zapalili svijeću. Niti izvadili ikakve božićne ukrase. Tri dana kasnije, u srijedu, ja sam stavila božićni vjenac na kućna vrata i povadila ukrasiće, između ostalog i adventski aranžman. I druge nedjelje upalila 2 svijeće. Nitko to nije komentirao, a mislim da čak nisu ni primijetili. Ili im je totalno svejedno.

Nismo posadili božićnu pšenicu. Majka je evo jučer posadila, ne znam zašto. Reda radi čini mi se.
Pitala sam svoje ukućane što žele za Božić. Kod nas je običaj na Badnjak se okupiti uz večeru - moja obitelj, bratova mala obitelj i sestrina malo veća obitelj. Svatko svakome pokloni neku sitnicu. Ispod bora bude i po 50 poklona kad se sve zbroji, puno nas je. Tad večeramo, otvaramo poklone, smijemo se i družimo. Majka i ja pripremamo ugođaj, a braća i sestre dolaze na gotovo. I oni koji žive u ovoj kući i oni koji ne žive. A na Božić - svatko na svoju stranu, u miru.

Mislim da se to ove godine neće dogoditi. Nakon što sam pitala svoje ukućane što bi željeli za Božić, svi su mi znali reći neku stvar. Ali nitko me nije pitao - Izgubljena, a što ti želiš za Božić? Čak ni majka, s kojom imam nešto dublji, povezaniji odnos.

Svoj toj praznini i bezvolji za Božić pridonosi i to što imam novog momka, kojeg moja obitelj još ne poznaje, ali zna za njega. Koji niti ne slavi Božić na taj dan jer je druge religije. Radi toga što se on tom datumu ne veseli jer mu on ne predstavlja.. ha ništa, moj božićni duh još više jenjava.

Ne znam. Ove godine ne vidim smisao u proslavi Božića. jesam okitila sobu. Imam lampice. Ispekla sam kekse i opet ću. Okitit ću bor. Kuhat ću blagdansku večeru. Smiješit ću se. Obući ću haljinu, napraviti lokne, našminkati usne na crveno. I osjećat ću najveću prazninu ikad. Kao da mi je duša tog dana... potpuno prazna.

Jer ovaj put, koliko god se pravila da je sve u redu, da se volimo, poštujemo i da smo obitelj u punom smislu te riječi, što za mene i jest bit Božića, neću uspjeti zavarati samu sebe.